Moj internet dnevnik
odgovori u vremenu
dobro mi došli


nama trebaju riječi dobroslutne

i riječi zbog kojih strepi katastrofa

riječi kao ruke uvijek prisutne

jer sve ovo dosad prolazna je strofa


nama trebaju neke riječi zlatne

one što se kažu u rijetke trenutke

riječi dovoljne, riječi bespovratne

da možemo dalje nastaviti ćutke..


H.Dervišević
Tako mi vremena...
...
Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Volite li poeziju ?



vrijeme
Upišite tekst...

Custom Myspace Clock
Dok vrijeme prolazi
Blog
četvrtak, travanj 11, 2013

VP,


dočeka me danas poruka kako nemam ništa novo na blogu...neko se zaželio mojih pisama...


Iako nije problem pisati jer mi ne nedostaje ni tema ni prostora...a rekao sam da "poilitika neće u moju butigu...." onda mi je drago kada netko ozbiljnije ovo čita nego što ja pišem. Ne manjka mi ozbiljnosti, ali toliko je preozbiljnih stvari da te neumitno ponekad udari pitanje jel treba u životu prihvaćati samo ono što je ozbiljno rečeno ili učinjeno?...kakav bi bio život kada bismo se bavili samo krajnje ozbiljni stvarima koje bi nas vremenom frustrirale i natjerale da život posmatramo samo kao slijed ozbiljnih stvari....

Nije ozbiljnost prijeko potrebna...Ne kažem ja da ne treba i ona ponekad, ali zašto djecu tjeramo da se uozbilje ranije nego što smo mi razmišljali o tome?...Smeta nam što su djeca i dalje opterećena bezveznim stavrima i u svemu vide igru pa nam je krivo što mi to ne možemo?...ili ne želimo?

Prihvatati život kao igru je dio jedne filozofije koja se zove TANTRA (govorim o dijelu budizma a ne o seksualnom umijeću iako je i to sastavni dio TANTRE) . Vidjeti u svemu igru je osnova ponašanja. Ako želiš npr. sašiti hlače sa namjerom da se to dopadne i da te ljudi tapšu po ledjima i govore kako si to stručno uradio/la pogriješićeš mnogo puta i nećeš biti zadovoljan, ali ako se igraš i stvaraš zato što želiš svoju umijeće materijalizirati neovisno o tome što će ljudi reći...e , onda stvaraš i postaješ umjetnik...


Treba tražiti umjetnost u sebi...a ne sebe u umjetnosti...


TZTJ



vuk06 @ 19:15 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, ožujak 12, 2013

VP,


ovo ljeto tek sada počinje...odnosno...počelo je. Znao sam se nekada čuditi kako ljudi ne znaju da ljeto počinje onda kada nam sunce počinje dosadjivati jer je jedino što se vidi na nebu...bez ijednog oblačka, ali ne...ljeto kalendarski počinje tek na kraju druge trećine šestog mjeseca...Onda je sve ono prije bio samo uvod u ljeto, uvertira, predigra...Imam ponekad taj osjećaj da ljudi stvari promatraju na način koji im netko drugi odredi, a ne onako kako oni smatraju ispravnim.  Valjda se u ovo vrijeme medijske povezanosti i svakodnevnog bombardiranja informacijama nije potrebno odrediti i imati svoj stav o pojavama i dogadjajima? Nije ljeto onda kada mi mislimo...nego onda kada to netko javno objavi, nije lijepo nositi ono što mi smatramo ispravnim nego samo ono što "netko" (stilist, dizajner...) odredi, nije dobra kilaža ona u kojoj se osjećamo sretnim nego ona u kojoj nam govore da trebamo biti...pa se mjesecima mučimo skidajući 1,3 kg jer nam je rečeno da se onda trebamo osjećati "bolje i sretnije"...

Uvijek sam bio skeptičan prema ljudima  koji su smatrali da trebaju odrediti što me čini sretnim i zašto nisam zadovoljan svojim životom, a  ima ih koji misle da se samo treba ponašati prema njihovim pravilima i smatraju da ćeš onda biti u vrhuncu života. Nikada mi nije bilo jasno kako netko može znati što me usrećuje i zašto ljudi misle da bih bez njihovih "pravila" bio izgubljen.

Meni je ljeto kada je toplo, zima kada pada snijeg,  ugodna odjeća je ona koja je čista i odražava boju mog raspoloženja, lijek od prolaznosti života je kiša koja pada, snaga je u sposobnosti da me iskušenje ne lomi nego ojača,  sreća kada uspijem nasmijati i održati ljude i lijepom raspoloženju, hrana je u ljubavi koju dajem a motivacija u ljubavi koju primam...moji snovi su filmovi u kojima se prepoznajem, moji prijatelji osobe koje razumijem, moji neprijatelji...oni...koji ne vole ljude drugačije od njihovog  poimanja života i koji ne shvataju da sitnice postoje kako bi se vratio osmijeh na lica odraslih dječaka i djevojčica.

vuk06 @ 12:17 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2013
 

VP,


ima dana kada neznam kuda pogledati i u šta zadjenuti. Naidju tako ti dani kada sam sebi djelujem besciljno i nedorečeno, kada mi stvari polaze za rukom, ali ruka ne polazi za stvarima, kada je mozak na paši, a paša daleko od mene, kada se osjećam usamljeno u gomili ljudi i kada znam da je prolaznost ono što nas čini običnim materijalnim bićima koje svaka sekunda polako nagriza i skida sloj po sloj nevidljivog materijala a mi mislimo da možemo sačuvati svaki djelić sebe u nekom virtualnom svijetu gdje je sve dugovječno i stalno ...barem dok se program ne resetuje pa opet dodjemo na svoje da se sve obnavlja i resetira bez obzira da li je u pitanju stvarnost ili virtualnost...i onda...odlutam tako u mislima u neke sfere koje mi djeluju daleke i duboke ali ne od mene nego negdje u mojoj dubini i pronadjem u svom tom mraku trun svjetlosti...koja me vrati u život...

danas nije takav dan, ovo ja samo da kažem kako ima i takvih dana...danas je lijep i sunčan dan...


TZTJ



vuk06 @ 12:38 |Isključeno | Komentari: 0
subota, prosinac 15, 2012

VP,

 

vrijeme neumitno teče, kako god ga promatrali i mislili da ga kontrolišemo, kako god mislili da možemo sve ispraviti i ponovo krenuti...shvatimo...da kada ostanemo sami sa sobom i kada se otvorimo i pogledamo negdje u dubinu, iza očiju, oko srca, duše (i ostalih organa...jeli!) shvatimo da :Nemamo vremena.

 

 Uzrečica, koju tako često čujemo iz svojih i tudjih ustiju, a koja nam dodje prije kao isprika što smo lijeni nego što stvarno nemamo vremena. Po logici stvari, svijet i društvo postali su jedno veliko selo, brz način života trebao bi nam stvoriti više vremena, razni gadget bi trebali omogućiti da organiziramo i priuštimo sebi odmora...ali mi , ne svi, Nemamo vremena!

Na gubitku su svi koji misle da se vremenom može upravljati, ili zaustaviti...a uvijek će biti onih bujne mašte (i sam sam bio takav) koji će misliti da će se jednom izmisliti vremeplov koji će omogućiti da se vratimo dan, mjesec, godinu i ispravimo ono što smo pogriješili. Vremeplov je gadget koji su izmislili gubitnici, isti oni koji nikada ne žele da priznaju greške i nemaju snage reći oprosti (teška , strana riječ...) ,  ali su uvijek spremni drugima držati poduku i objašnjavati,,,iako nikada Nemaju (dovoljno)  vremena.

Zato su moji odgovori u vremenu, svaki odgovor za svoje vrijeme...a moji su odgovori, ne želim nikoga prisiljavati da ih prihvati (možda, samo pročita) , iako su u svom nastanku oni bili (prije 20-tak godina) nazvani: Spermatoziid u labirintu, zatim, U raskoraku,  da bi onda završili na ovom blogu...kao Odgovori u vremenu. Zato ne mogu reći da Nemam vremena...


Imam vremena, svakog dana, da radim posao, razmislim, podijelim minute i sate s prijateljima (stvarnim) , podijelim minute i sate s prijateljima (virtualnim), odmorim, naučim nešto novo, prihvatim loše i pokušam izbjegnuti zlo, pokažem onima koje treba...da ih volim...i...napišem tekst na blogu...jer Imam vremena...za sve...



vuk06 @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 8, 2012

VP,


Nedjelja, topla i sunčana...nekada sam se redovno radovao suncu...kao da sam imao neprekidnu fotosintezu...To je čudno jer mi je uvijek bila draža jesen i zima,...ne znam zašto ? (sada idu oni koji kažu da je to zbog mog horoskopskog znaka, godina, i sl.) Možda jednostavno to dodje godinama, ali ja sam uvijek sunčane dane smatrao nepovoljnim za sebe.

Govorim o vremenu kada je sunčanje bilo zdravo, ako je ikada bilo zdravo?...Možda smo samo živjeli u iluziji da je zdravo...a nije. Kao i ovi koji koriste kreme protiv bora (nekada toga nije bilo...valjda nije bilo potrebno?)  a jutros nadjem na internetu da su neki naučnici iz Kanade otkrili da te kreme nanose štetu koži...Sve to dodje na svoje...Stalna jurnjava za ljepotom, koja, iskreno, izlazi u nekim segmentima iz okvira lijepog, želja da se bude privlačniji, mladji...ustvari imputira da su ljudi nezadovoljni svojim izgledom, ali ne zbog fizičke neprivlačnosti...nego zbog duhovne praznine...Ljudi mogu biti najbogatiji, da im ništa ne nedostaje, ali ako nisu duboko u sebi zadovoljni svojim životom onda postaju opsjednuti vanjskom ljepotom.

Imao sam ja neki dan vrlo neprijatan susret (neprijatana za mene) sa jednom osobom s kojom se ne poznajem dovoljno dobro, ali taman toliko da me u jednom velikom poslovnom centru zamoli da joj pročitam šta piše sitnim slovima...Jedna od onih krema koje su skuplje u zavisnosti od pakovanja...što manje pakovanje to skuplje...Ja pogledam i vidim da piše da je to krema protiv bora...i kažem joj šta piše, a ona se zahvali i stavi je u korpu...Nisam znatiželjan ali morao sam upitati za koga je krema...

-Za mene...- odgovorila je gledajući me u oči i pokušavajući da se nasmiješi, kao da se stidi...

Pogledao sam u te oči (lijepe, izuzetno) i vidio čitav svijet iza njih...osobu koja je tužna, kojoj je netko nedavno umro, koja je neshvaćena, nije postigla što je htjela u životu , a ne znam što je htjela jer je visokoobrazovana i dobro zaposlena, osobu koja ima muža, djecu, zdravlje, ...ali, stvarno...nisam vidio bore...

Toga je i ona postajala svjesna i pokušala mi prstom pokazati na krajeve očiju gdje su bore, ali...ja i dalje nisam vidio ništa osim lijepo lice žene koja svoje godine dosta dobro nosi na licu...

Ostala je u ubjedjenju da sam joj dao kompliment i da sam samo bio uljudan...a ja sam postao svjestan da odavno ne gledam očima ovog vremena...


TZTJ



vuk06 @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2012
VT, tu sam,

Nadam se da nisam puno nedostajao...Jednostavno sam počeo razmišljati o tome tko uopće želi čitati nečija pisma...ali, evo dopustio sam sebi da nakon duže pauze ponovo krenem.
Godina je odavno počela, snijega nema a zima bez snijega nema one svoje idile tako da moram priznati da sam željan malo bjeline. Dobro bi došla. Ima zima svoje draži kao i svako drugo godišnje doba ali ovisi što očekuješ od nje...Nekima smeta i ljeto kada je toplo ako nemaju mogućnosti da odu na more i provedu ga onako kako žele. Dakle, nije problem u godišnjem dobu...nego u nama što uvijek očekujemo da sve bude po našem. Ne znam otkuda ta potreba da se stalno bude nervozan i ljut da se svoje nezadovoljstvo pokazuje na razne načine, ali činjenica je da svoju nesposobnost da se prilagodimo i nadjemo lijepo u svemu oko sebe čini  većinu nas usamljenim i frustriranim.
Sjećaš se onih spomenara, šarenih  teka u kojima smo zapisivali svoje simpatije i ljubavi?...to su ti preteče današnjih blogova, samo što je sve ovo danas isuviše nestvarno, virtualno...e u takvim spomenarima davno sam pronašao neke misli koje su mi ostale u sjećanju. Jedna od njih je da  : ne treba tražiti sebe u umjetnosti nego umjetnost u sebi..
Danas kada su većina umjetnici (ili stilisti) nećeš na blogovima naći ovakve misli. Ljudi glume da su puni samopouzdanja i da znaju što hoće u životu...ali...zašto onda traže svoje mjesto u nestvarnom virtualnom svijetu???????


TZTJ



vuk06 @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2012

VP,


poznato ti je da spadam u ljude kojima novac nije nikada nešto posebno značio,  a kako ne volim biti ovisan ni o kome  i nervira me kada me nešto previše obuzme i počne da mi odredjuje život...onda se pokušavam i riješiti toga. Tako sam nakon 20. godina pušenja ostavio cigare a da nikada više (već 7.g) nisam pomislio zapaliti, nisam ih sanjao i imao onu krizu koju uobičajeno prolaze pušači.  Slično sam se riješio alkohola, društva praznih ideja, kladionica, nagradnih igara,  a najveći mi je problem , trenutno smanjiti prisustvo na netu. Svjestan sam da ponekad pretjeram, ostanem cijele noći ili po danu jedva čekam da sjednem za komp, a ponekad i vrijeme tajmiram tako da imam dovoljno vremena za prosurfati. Možda stvarno postajem ovisan...a moraću se s tim suočiti kad-tad i smanjiti...

Medjutim, nisam htio o tome, već o drugim stvarima...o novcu, onome što ljudi misle da im daje moć i osigurava budućnost...o parama koje "pokreću" svijet (mada ja u zadnje vrijeme tvrdim da "glupost" pokreće svijet...ali to je druga priča)..o svemu onome što je, navodno, potrebno da  budemo "sretniji" i "Ispunjeniji" ...iako mi onda nikako ne ide u glavu kako ljudi koji imaju novca i nemaju neki poseban život...naprotiv, mislim da im dosta toga nedostaje i da su u dubini duše prazni, bezvoljni, nepotpuni....zato mislim da novac ne može donijeti sreću.

Nisu ništa puno sretniji ni oni kojima nedostaje novac, koji se cijeli život muče sa premalim prihodima od kojih ništa posebno ne mogu priuštiti.

Novac je...iluzija, ali potrebna i neophodna, ne ona koju stvarau madžioničari sa ciljem da nas zabave i zadive, nego iluzija koja je potrebna...

Novac  nam pomaže da kupimo lijekove, ...ali ne i zdravlje,

Novac pomaže da platimo ljudima da budu uz nas,...ali ne možemo tako kupiti prijatelje,

Novac nam može dovesti najbolju prostitutku,...ali ne može nam kupiti pravu ljubav,

Zato je iluzija, ali...potrebna iluzija, ona koja kaže: da imam više novca ja bih to...i...to...

Ja sam ponekad razmišljao o tome šta bi bilo kada bih dobio, osvojio , došao u situaciju da imam puuunooo više novca...i ...nije mi bilo drago...Znam ja što bih s novcem, ali...što sa ostatkom koji prevagne i ostane?...Kupiti auto (koj mi ne treba)...kupiti drogu(koju ne želim)...trošiti pare na gluposti (što bi me bilo sram)...ne znam...krhko je znanje...

Danas sam imao slučaj da mi je jedan poznanik nešto pomogao..i nije htio naplatiti, zadnjih par dana sretnu me ili zovu na piće osobe koje mi ne daju da platim bez obzira što možda bolje financijski stojim od njih, ali...njima treba moje društvo, ...i onda postanem svjestan da mi novac i ne treba toliko...puno...nego dovoljno da živim kako mi uvjeti dozvoljavaju..

Lijepo je imati prijatelje (ženske i muške) kojima nje bitno koliko imaš para...nego...koliko možeš odvojiti dragocjenog vremena da popričaš sa njima...


TZTJ



vuk06 @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 13, 2012

VP,

Nikakav sam danas, kao što odavno nisam bio...Uhvatilo me ...ono moje...koje sam nekada zvao "kada tuga krene"...a ne znam zašto. Ustvari, znam, ali mi teško priznati.  Znam da je vrijeme ovakvo kakvo jeste nezdravo ne samo za fizički nego i mentalni opstanak čovjeka. isto onako kao što nas vrmenske promjene i poremećaj u godišnjim dobima podsjete da imamo zglobove , kičmu i glavu jer sve to boli...tako isto i ljudi od kojih to ne očekuješ potrude se da ti pokažu kako uživaju u svemu lošem za druge. valjda kod njih u životu nije ništa dobro  pa traže druge i vire u tudje živote uz neskriveno oduševljenje svaki put kada vide ili misle da vide kako je nekome gore od njih. Liječe se...jedino ne znam da li i kada imaju temperaturu uživaju ako netko ima barem pola podeoka veću groznicu i da li i onda imaju vremena da se raduju tudjoj nesreći.
Gledam danas ljude kkoji su mi nekada bili prijatelji, ili sam možda ja samo smatrao njih prijateljima...kako piju, jedu i vesele se ...bez nekog bitnijeg povoda ali kao da nikada nisu probali obične salame i kupovne kolače. Privlači ih ono što je besplatno. Podsjeća ih koliko je njihov život jadan i bijedan. Bio sam pozvan, ali...nisam išao...ostao sam kući i jedva dočekao da odmorim iako cijelo popodne sjedim za računarom. Valjda je i to odmor. Od svih tih stvari nikada mi nije bilo jasno šta bih
imao od toga da nekome koga znam ili ne znam, koga poznajem ili ne, koji me je naljutio ili nasmijao, koji je pokazao mržnju ili samo dvoličnost...pokažem da uživam u njegovom srazu??????
Jesam li invalid zato što ne umijem mrziti?...ili se samo ne trudim dovoljno?...

Ne boj se...neću se mijenjati, ostajem kakav jesam, znaš kako kažu ovdje: dobar i budala dva brata!

Samo sam se malo ispraznio, ovo sam izgleda pisao sebi a ne tebi....???


TZTJ





vuk06 @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2012

VP,


hoće me opet...krenulo me....

svako malo uhvati ova tuga kojoj ne znam uzrok ni put ali me obuzme i ubija lagano...a samo bih volio da znam...zašto?

imam osjećaj da me to mrcvari i ne da mi da dišem....a ne znam šta mi je, znam samo ponekad da sve ovo i nema nekoga smisla, ako već netko i traži smisao...

kaže mi netko tko razumije i školovao se ....za ovo što je kod mene....da je produkt moje nesocijalizacije, problem što ne mogu biti kao i svi, ustvari, većina u mojem okruženju...biti dio nekakve okoline i mase koja nema individualni već samo kolektivni karakter....

kao da smo svi postali dio Borga i nema povratka...ili ćeš biti to što ne želiš ili te neće biti.... i izgleda da će to ipak biti tako...nema više potrebe truditi se...jer sav trud postaje samo dio kapi kiše koju rulja gazi a ja ne znam....još koliko mogu plakati nad ovim svijetom...nisam ni ja andjeo, daleko od toga...




vuk06 @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, rujan 22, 2012

VP,


izbjegavam, biti nostalgičan, jer prošlost uglavnom posmatram kao nešto što je bilo a današnji dan i vrijeme jednom će ionako biti dio prošlosti.

Pronašao sam neki dan pjesmu iz 86. čini mi se...Probudila je nešto u meni jer čitajući je shvatio sam da mi tada i nije bilo tako kao što piše, kao što sam pisao tada. Kao da sam pisao pjesme za vrijeme kada ću ih pomnije čitati, za neko vrijeme kada će svijet biti Veliko selo, kada će nas internet, mobiteli, sms , Tv...spajati i razdvajati.

Nikada nisam detaljnije čitao to što pišem, više mi je služilo da se curicama mogu uvaljati pod priču da sam umjetnik, neshvaćen, da moje pjesme govore  o meni i slično, a neke sam ponekad i citirao, naravno uz klasike književnosti koji su bili obavezni, kao Cesarić, Maksimović, Jesenjin...i sl. Sada kada ih čitam, a moram ih čitati dok ih prebacujem na blog, vidim da mnoge od njih govore o tome kakav ću biti, a ne kakav sam bio tada.  To me pomalo plaši iako mi intuicija nikada nje bila strana i uvijek je bila dovoljno jaka da me upozori i da me usmjeri.

Naravno uz sve to trebalo je znati i nekoliko stihova iz Arsenovih pjesama, Balaševićevih, Azra (Štulić) obavezno!...Kako sam se znao smijati curama koje su se pravile da su sve skužile što im govorim i bile fascinirane mojim znanjem lijepih prigodnih stihova... i dopuštale da ih grlim, plešem s njima , radimo peting, ljubav, bilo što...bilooo štoooo..."želim da se stisneš uz meneee...da te milujeeem...da ti šapućem na usne bisereee...da ti pričam o slobodiii, da se glupiram....da ti kažem..ah ti ludo jedna..." ovdje bi sada trebao ići onaj smajlić neki, ali ovo su pisma iz nekog drugog vremena kada su se osjećaji nazirali u riječima i kada nam nisu trebali smajlići da kažemo nekome hoće li se smijati ili plakati..

ja se opet raspisao...subota je, treba malo i izići van...


TZTJ



vuk06 @ 21:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 19, 2012

VP,

 

izgleda da sam se raspisao ovih dana...nije ponekad potrebno puno motivacije za prebaciti na papir misli. Dovoljno je samo znati da sve što se dogadja ima svoj trag u vremenu i zaslužuje da bude zapisano ... u bilo kakvom obliku. Ostane sve ono što se dogadja tokom dana, ima svoje mjesto i trag...negdje u sjećanju iako mi i ne obratimo pažnju na to. Jednom sam pokušavao odrediti dan u kojem bih pokušao pamtiti sve što se dogadja...ne u onom bukvalnom smislu, ali shvatiti da toliko jednostavnih stvari i dogadjaja prodje pored mene bez nekog posebnom obilježavanja jednostavno me natjera da počnem obraćati pažnju na sitnice...koliko sam ljudi vidio toga dana da puše, koliko njih je bilo smrknuto, nasmijano, raspričano, o koliko sam se osoba očešao ulazeći i izlazeći iz pojedninih objekata,  s koliko sam se njih pozdravio, zastao, samo klimnuo glavom, koliko žena sam vidio u suknji, hlačama, koliko beba u kolicima, penzionera koji ozbiljno hodaju u grupama i bistre svjetsku politiku, osoba koje pričaju na mobitel, boje na odjeći ljudi, boje na zgradama i u izlozima...

Svaka ta sintica ima neko svoje mjesto, sve ostaje zapisano,ali mi pamtimo samo ono što nam je bitno ili što moramo...a mozak je stvoren za mnogo više, njegov kapacitet je nešto što ne koristimo ni blizu mogućnosti...

O srcu da i ne pričam...ako je ono središte onoga što nazivamo ljubav (znaš li da su nekada mislili da je jetra središte ljubavi) a to je jedini mehanizam u ljdskom tijelu koji radi neprekidno i po sto godina i nema mu sličnosti u svijetu koji nas okružuje onda ono zavredjuje više pažnje. kakav sve teret, muku, tegobu, strah, neraspoloženje, fizička aktivnost i sl...tovarimo na njega, ali ono se ne da...radi neprekidno bez obzira...bili mi svjesni toga ili ne...kao što nekada nismo, ili ne želimo biti svjesni da je netko našao mjesto u našem srcu...a mi to ne primjećujemo...kao da to nije naš problem, kao da srce ima svoj svijet koji voli a mi svoj...


TZTJ



vuk06 @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 18, 2012

VP,


nedjelja, a tek sada sam sjeo i priuštio sebi malo odmora i kafe.  Promijenio sam i mijenjao tijekom godina načine i vrste kave...

Znam da sam počeo od one crne predratne koja je u svim kafićima i restoranima bila istog ukusa na istim stolnjacima i samo si po vodi mogao razlikovati (naravno, i po čistoći) da je okus drugačiji. Smijao sam se onima koji piju topli crni napitak sa mlijekom i smatraosam da to samo kvari onaj poseban šmek koji kava donosi...Tada sam bio i pušač, ali ne sjećam se jesam li prvo počeo piti kavu ili pušiti. Uglavnom je to bila obavezna kombinacija i znao sam popušiti podjednak broj cigara i šalica kave...ponekad. Nervirali su me oni koji se trude ukazati na to da je cigara štetna a ne valja ni sa kavom pretjerivati...kao da cijeli život treba biti željan nekih stvari...koje si možeš priuštiti.

Tijekom agresije našao sam se u gradu koji je bio 1200 dana u okruženju, cigare su postale nešto do čega se teško dolazilo i tada bih bio najsretniji da sam mogao ostaviti cigare, ali nisam, ostavio sam ih puno kasnije...1999. godine ničim izazvan, jednostavno sam odložio zadnju kutiju Walter Wolf-a u kojoj je bilo jš 6 cigara i ni dan danas ne znam gdje su završile...

Počeo sam priču o kavi, kafi, kahvi...kao u onom vicu kada čovjek dodje iz dijaspore nakon rata i traži kafu, pa kada ga konobar odbije onda kahvu...pa kavu da bi nakraju dobio odgovor da :Nema vode...

U Ratu sam počeo piti kavu sa mlijekom i to je jedno vrijeme bila jedina masnoća koju sam unosio u organizam...navikao sam se...i tek prije nekoliko sam se vratio opet na običnu crnu kavu...

a ova moja na stolu se hladi...


TZTJ



vuk06 @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, rujan 14, 2012

VP,


fino si ti mene natjerala da počnem pisati, samo što nikako ne mogu uhvatiti red pa imati po jedan članak uvijek kada želim i imam potrebu pisati. Najteže je uvesti reda u tom, pisati redovno, ali bojim se da će onda tekstovi biti prazni, a to mi nije cilj. Nisam ni znao da imam toliko stvari koje želim prebaciti na papir...u stvari na net, blog...kako god.

Uhvatim sebe neki dan kako komentarišem neki dogadjaj i kažem sam sebi "ovo ću staviti na blog..." Prije mi to nije bilo bitno, bilo je misli, rasprava, razmišljanja...kojima nisam poklanjao dovoljnu pažnju ne misleći da je to nešto vrijedno bacanja na papir , net, blog, ...

Pisao sam, jednom davno, dnevnik, ali sam onda došao u situaciju da razmišljam kakvi su to dogadjaji koje baciš na papir i kakva je njihova funkcija u vremenu. Kada sam nakon otprilike godinu dana, uzeo da pročitam dnevnik, čije su stranice bile uglavnom pune...sve mi je odjednom djelovalo...prazno, bezvremenski, dosadno...To jednosatavno nije bio život kakav sam živio i pisao utiske. Negdje sam pogriješio...ili jednostavno takav način pisanja nije bio za mene?... Znao sam samo da to što piše u dnevniku  NIJE moj život. Da bi dan bio potpun treba zapisivati i ono što dovodi do nekih situacija, treba izvlačiti zaključke istom brzinom kao što to radi i mozak i mijenjati mišljenje u skladu sa argumentima ili ostajati dosljedan, a  ne...sjediti navečer za stolom i pisati utiske od tog dana. Dnevnik definitivno nije bio za moj stil pisanja.

Pokušavao sam onda razne načine za prebaciti svoja razmišljanja na papir, ali nije išlo...

Ostala su mi pisma, koja svoju funkciju gube sa ovom ukupnom uvezanošću cijelog svijeta jer ko bi danas čekao 3-5 dana da dobije pismo?...Danas ako poruka kasni par sekundi već se nerviramo...Ja ne znam kako sam nekad ispunjavao vrijeme izmedju dva pisma...nije mi jasno što sam radio u medjuvremenu, ali pismo sam pisao onako kako bih bio raspoložen. Ovako kao što pišem i tebi ova pisma, bez puno razmišljanja, bez puno planiranja...pišem ono što mi u ovom...trenutku padne na pamet...a vrijeme nas polako gazi, prolazi i već je početak ovog pisma staro, napisano prije nekoliko minuta.

Zato ne zamjeri što pismo započnem sa jednim a završim drugim razmišljanjem...U ovih nekoliko minuta na radiju su prošle 2-3 pjesme, neko je ispušio 1 neko 2 cigare, neko se uspio odmoriti...neko umoriti..., neko je promijenio nešto bitno u životu, neko se dosadjivao...

I ne čitam kada napišem...to je to...


TZTJ




vuk06 @ 12:38 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 13, 2012

VP,


ne znam kako bi ljudi pokazivali svoja osjećanja i želje kada ne bi bilo ove pisane riječi...Kao da se cijela galaksija promijenila kada je Gutenberg složio prvi list i sve ubrzalo za nekoliko svjetlosnih godina u kojima se čovjek počeo drugačije osjećati. Znam neke koji vrijeme računaju od prvog dana, drugi od vremena kada smo počeli upotrebljavati oruđe, treći od piramida,  četvrti od prvog poljupca...i sl.

Ja, iskreno, ne računam vrijeme, jer ono nekako nezaustavljivo  teče i prolazi bez obzira koliko ga mi mjerili ili pokušali kontrolisati (ti luzeri koji su uvijek tragali za vremeplovom su meni posebno bili smješni)  svjesni da to nije zbog vremena nego zbog njihovih grešaka koje bi sada mogli ili htjeli ispraviti. Pa se pitam kako bi onda svijet izgledao kada bi svi pokušali ispraviti svoje greške?...Idealan?...ne...samo bi bilo više gubitnika koji više ne bi obraćali  pažnju na svoje greške i kako je to jedna od onih velikih iluzija ove civilizacije, iluzija da se sve može ispraviti...a kako bi onda iskustvo bilo sastavni dio života...

Imao sam iskustva, grešaka, problema...ali mi nikada nije palo na pamet da bih volio to ispraviti...To je bilo i dogodilo se tog trenutka, tako sam bio raspoložen, možda ne previše intelektualno pripremljen...svjestan ili ne da ću uraditi nešto zbog čega bih mogao zažaliti...ali sam uradio...i nije mi žao.

Živjeti u stalnoj i neprekidnoj prošlosti koju bi stalno ispravljali kadar po kadar, minutu po minutu...odveop bi nas u jedan bezličan, dvodimenzionalan, bezizražajan, bezmesni, neučinkovit, dosadan život....Treba li to?


TZTJ




vuk06 @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 2, 2011
VP,

kraj vikenda, kažu i kraj ovog ljetnog vremena koje se nikako ne uklapa kalendarski a ni meteorološki. Teško je uklopiti se u sve što nas stiže jer vrijeme teče sve brže tako da nemamo vremena za mnoge stvari koje su nekada bile tako normalne ...i poželjne. Nisam patetičan, ali stvarno mi nedostaju ljudi koji iskreno ne žele žuriti već znaju da uvijek ima vremena za sve.
Ne znam da li sam ti pričao za jedan dogadjaj koji je jedno vrijeme bio u potpunosti obuzeo moje biće i duhovno i tjelesno.
Mislim da sam imao oko 22. godine, a ona oko 17. Ja sam radio, imao dobru platu, stan i vidjelo se da cijenim ljubav i da nisam od onih koji se bez iskustva, ali...moj profesor filosofije govorio je "Uvijek ima jedno ali što djevojci sreću kvari..." Smiješno i rimovano a znam da nam je i objašnjavao da je problem u tome što žene nikada nisu sigurne u svoja osjećanja i uvijek nadju rezalog da pokvare odnose, uvijek ima ono "ali..." koje sreću kvari.
Uglavnom, nisam se zaljubio ali sam je promatrao kao osobu koja je bila zrela i nasmijana, prirodna i komunikativna...i tako smo se dogovorili da idemo na kafu 16-og u mjesecu. Nisam očekivao da ima u tome išta skriveno, ali taj 16. bio je prolongiran mnogo puta sa obrazloženjem da je to "narednog u mjesecu, a ne ovog..."
Ne znam koliko sam izdržao, ali ako me imalo poznaješ znaš da sam bio uporan i tvrdoglav i da sam skoro godinu dana tražio taj 16. u nekom od mjeseci....
Prošlo su 22. godine, od tada, u braku smo i ona i ja , svatko u svom i sreli smo se nakon tolikog vremena...Ima dvoje djece, ja jedno...i dalje je lijepa, kaže da me sanja i da joj uljepšam dan kada se vidimo...
Otišli smo na kavu i pitao sam...zaštno nije htjela, ili smjela, ići samnom prije 22. godine...
Dugo se nećkala, okretala pogled i pokušavala da izbjegne odgovor...a onda je rekla:
- Bio si mi drag, nasmijavao si me, bila sam sretna u društvu u kojem si bio i ti...ali...

i tu mi pade moj profesor filosofije na pamet...

-ali...-nastavi Ona- bojala sam se da ću se zaljubiti u tebe...

Klimnuo sam glavom i nikada više nisam to spomenuo, jer uvijek ima to "ali"...uvijek, treba paziti na satu...

                                            TZTJ





vuk06 @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 23, 2011
VP,

radni dan kažu danas a meni cijeli vikend bio radni tako da mi danas dodje kao da je srijeda...znači da će mi nedjelja biti u...petak...valjda. Nisam puno danas odmarao, ali kako si me zadužila da pišem pisma (a ja pristao)  shvatio sam po ko zna koji put u životu da niko meni ne može naći posla kao što mogu ja sam.
Ne znam kako ti se svidja ova kombinacija mojih pjesama (od kojih su mnoge starije i od tebe) i pisama koje danas rijetko tko piše a najmanje čita, ali meni je drago d a ti čitaš.
Ljudi uvijek traže u onome što pišeš nešto što je skriveno i izmedju redova a ja sam taj problem davno riješio jer ako ti hoću nešto reći zašto okolišati i pisati ono što ne misliš ili što se bojiš reći. Jedino, jedino kod udvaranja treba ponekad biti dvosmislen, ali za to ste vi žene krive jer volite na taj način pokazati muškarcu da ste na istim valnim dužinama. Ponekad sam se znao iznenaditi koliko je jaka intuicija u žena i koliko ste ispred nas jer prije nego i pridje muškarac vi već znate gdje će to završiti: odmah ili u krevetu, a njega puštate da uživa u onome što misli da je njegova pobjeda.
Nisam nikada volio one kojma je lako prići i koje su previše prijemčive, dostupne, nema onog iščekivanja, nema osjećaj da držiš u ruci ribu koja ti može svakog trena izmigoljiti ako je prejako stegneš...
Kažeš da su pisma sve duža?...ne znam, kažem ti da ih ne čitam, kao što nikada nisam čitao svoja pisma, a tudja jesam i čuvam ih i dan danas u jednoj kutiji. Ako nešto nije jasno mojoj ženi onda je to ta kutija, pokazao sam, a ona kaže da sam hrčak i sakupljam pisma koja su mi pisana prije 20-25 godina od osoba koje nikada nisam upoznao i ne znam gdje su i kako završile...
A najsmješnije je što nisam nostalgičan...Ne vjerujem u nostalgiju i u to da je lijepo prisjećati se kako mi je nekada bilo....Bitno je da je sada dobro....

ugodna noć
                                                                              TZTJ




vuk06 @ 02:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, lipanj 4, 2010

Da, zadnja subota ove jeseni, ništa drugo...Zima miriše iako ne znam doslovno značenje i šta znači kada "miriše na snijeg" ali zrak ponekad ima taj miris...debeo, smirujući, očišćen kao poslije dobre ljetne kiše...ali snijeg nema miris. vrijeme prije nego (snijeg) počne padati postaje drugačije, kao uostalom i poslije kiše, poslije sunca, poslije grmljavine, prije ljubavi....

Da, prije nego čovjek upozna ljubav svog života, ponekad ne uvijek, život se smiri, kao da iznenada postanu rješivi svi problemi, ili ih više nema, kao da se nekakav mir uvuče u dušu prije nego je ispuni ljubavlju, strepnjom, čežnjom...I onda počne da kiši, snježi, grmi ili sunce obasja nutrinu našeg tijela...a to sve ovisi....ja ponekad imam osjećaj da je ljubav u meni kao onaj snijeg koji je napadao pa škripi ispod cipela i mrzne obraze..kao ona staklena kugla.. u kojoj veje kada je pomjeriš"

vuk06 @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 27, 2009

Reče mi jutros moja Muza da sam za sve svoje pjesme imao inspiracije, a ja se nešto ne sjećam...jer stvarno imam osjećaj da su neke pjesme nastajale bez posebnog povoda...jednostavno i tečno ... onda kada bi mi se slika uvrtjela u glavi i kada bi to malo moje "umjetničke" duše proradilo...

Medjutim, kada sada razmislim...možda su neke pjesme nastajale davno prije negio se dogodi ono što me inspirira?...Možda je ponekad intuicija govorila više i davala mi teme o čemu bih pisao?...možda sam pisao o ljubavima koje će se tek dogoditi, o tugama koje ću tek osjetiti, o mirisima koje ću tek mirisati...o ženama koje ću tek voljeti...i o snovima koje ću tek sanjati?...

Ne znam da li je to tako...ali ponekad treba pustiti da vrijeme odradi svoje i počinje me plašiti što mi vrijeme donosi odgovore na pitanja koja odavno i ne postavljam...a oni dolaze i dalje...bez obzira da li mi trebaju ili ne...i ovaj blog sam nazvao kako jesam ne očekujući da će se sve što pišem vrtjeti oko toga...Odgovori dolaze i Vrijeme ih donosi...a moja Muza ...e ona je stvarno posebna...

vuk06 @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 25, 2008

I tako ja, neonadano dodjoh u izbor za blog dana ...ničim izazvan, ali sada sjedim i satima pregledavam i mislim što je to što je dovelo ovaj blog u izbor i zaključujem da je to uglavnom slučajnost...Sretan splet okolnosti...koje su mi uljepšale ovo veče...Tako da ovo pišem uglavnom zato što će me sjećati na jedan lijep dan, jer trebalo mi je vremena da počnem da se otvaram i govorim i pišem ono što sam dugo držao u sebi ili ladici. Znao sam da se ne moram svima svidjeti, ali uvijek je bilo onih koji su me znali podsjetiti da me vole čitati...iako ja smatram da puno bolje pričam, ali to je valjda subjektivno. Ovaj blog i internet su zaslužni što sam počeo objavljivati svoje priče i pjesme koje sam, iskreno, već bio ostavio negdje u zapećak, ali valjda je potrebno ponekad samo malo da se čovjek trgne i promijeni principe...a mislim da sam i to napisao negdje na ovom blogu:


U principu je dobro biti bez principa, ali onda je i to princip...


Hvala svima koji budu glasali bez obzira na kom mjestu sutra osvanem...meni su ipak najdraži oni koji redovno svrate i ostave svoj trag, u obliku poruke, poljupca...ili samo ostanu zabilježeni kao broj..
.

vuk06 @ 01:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 10, 2008

Bez struje

Kao bez života
Moj je raj
Moja dragota
Moje su noći
Dimljivi diskaći
Moji su dani
Snovi bestidnika
Moje su djevojke
Carice mraka
Moji su prijatelji
Moji neprijatelji
Moja je krv
Leglo bakterija
Moje su knjige
Plameni očaja
Ja sam sve i ništa.

 
pismo 2



draga VP,
možda ti je smiješno što počinjem pismo sa draga, ali bi bilo još smješnije da kažem: mila, ljubljena...ili voljena... Nadam se da razumiješ da je ovo namjerna patetika i jedini joj je cilj da ti izmami osmijeh na lice, a to je tako rijetko danas.


Kao da su se ljudi prestali smijati iz tko zna kojeg razloga, pa je današnji smijeh uglavnom sardoničan, neuzrokovan, nasilan...kao oni filmovi u kojima se prave grozni gegovi ili glumci izvode divlje grimase kako bi se gledatelji nasmijali. A u prvim komičnim filmovima bilo je dovoljno da se baci torta u lice...Gledao sam neki dan jedan smiješan nijemi film...i nasmijao sam se, normalnom i zdravom humoru. To je tako teško, ali primjetio sam da ti nisi izgubila tu nit i nekoliko puta , kada sam pokušavao ozbiljno definisati stvari ili pokazati kako ih ja posmatram...nasmijala si se...jesi...spontano, prirodno , iz stomaka... Toga se sjećam.
Ne znam kako si me uspjela natjerati da ovdje pišem pisma a ne na tvoju pp adresu, svjesna si da ih ovdje mogu svi čitati i onda ono gubi onu svoju intimnu dimenziju, a i lakše bi mi nilo da opet pišem i zamatam ih u šarene omotnice namirisane mojim tek natrljanim after shaveom...tek da znaš da sam pisao obrijan ...


Današnja pisma preko kompača nemaju onu boju , miris i neizvjesnost kao nekadašnja pisma...a ja imam osjećaj da se sada smiješ iako izbjegavam da to kažem...uvijek kada kažem "after shave" ...jeste, bila je ta osoba i spavali smo jer sam je ubijedio da je to losion za "...poslije ševe" a nemam osjećaj da je bila "plavuša" ...ni dan danas ne znam tko je tu ispao naivan.
ovo pismo je duže a kao što vidiš ukomponirao sam ih sa pjesmama...onim istim koje sam godinama čuvao samo za sebe...evo sada to dijelim...
I dalje ne znam kako si me uspjela natjerati da počnem ponovo pisati pisma, a ne mogu ti obećati dokle će trajati...



TZTJ









vuk06 @ 23:50 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 9, 2008

Bljesak neona u očima
Škripa prozora koja
Se pretvarala u eho
Nije mi više važna
Tvoja spavaćica
Sedmi veo nevinosti
Zid šutnje
Nema više onoga
Želim te
Svijet se gubi u vrevi jutra
Ako se žiletom ne
Porežem
Voljeću te i sutra

Izbaci sjaj iz očiju
Lažni odbljesak na zidu
Moja moć je u
Tvojim ustima
Muzika mrtvih uz
Barena jaja
Hladna jutarnja tišina
Ljubimo se i ovoga
Puta
Ako me ne zgazi tramvaj
Dobićeš poljubac i sutra

Vječito isti osmijeh
Na usnama
Tupi bat koraka
Po prljavim stepenicama
Uvijek isti tramvaji
Redovna panika
Automobila
Semafori uživaju
Ironično u vrevi jutra
Ako se ne upali zeleno
Ne čekaj me sutra


pismo 1

draga VP,
ne znam zašto misliš da bih trebao upotpuniti pjesme ovim pismima i ne vjerujem da itko danas čita pisma, s obzirom na silne mogućnosti koje nudi suvremeno doba. Možda smo samo nas dvoje dio one populacije koja je odrasla uz pisanje i čitanje pisama  koja smo onda čuvali negdje u nekoj kutiji...a ono što znam je da su sva bila drukčijeg oblika , boje i mirisa.
Nije problem napisati, problem je kome je danas interesantno čitati pisma? To nisu ni sms ni pp poruke...to je nešto što ima svoju boju i usudim se reći dušu. Kako sam uvijek bio slab na tvoje prijedloge onda sam riješio pupostiti i ovoga puta...a hoćeš li ih čitati samo ti...ili joj netko ne znam...kao što ne znam mogu li ih pisati onako kao prije 25 godina... Druga vremena i drugi odnosi...ali mi ništa puno ne nedostaje...samo...samo  ponekad postanem svjestan da zvuk upaljenog kompača i tastature nisu ni blizu onog iščekivanja, mirisa i boje pisama...a dobro znaš da nikada nisam bio nostalgičar...
pišem...za Tebe i one koji budu čitali...

treba li reći "Tvoj..." ili samo da kažem TZTJ



vuk06 @ 08:55 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008

VP,


kiša, dosadna, ali ne jesenja već zimska kiša, ona koja ledi svojim kapima kao iglicama a ni kišobran ne pomaže puno jer vjetar ponekad namjerno te kapi dovodi sa strane odakle ih najmanje očekuješ. Vjerojatno danas neću nikuda, ne da mi se, a ionako sam na penicilinima, dakle...ipak ću morati van, barem na injekciju. Injekcija se ne bojim, a svaka sestra me prvo pita  jesam li jeo, pa da li me boli i slično...Tko će im stalno objašnjavati da me NE boli. Igrom slučaja davno sam imao malu nezgodu sa lijevim okom pa sam završio u jednoj velikoj bolnici u bivšoj velikoj državi...Kada me je pregledao, doktor, dosta mlad ali vrlo smiren i spretan rekao mi je da primim dvije injekcije i da narednih dana pripremim sebe za operaciju. Ja očito nisam dobro razumio doktora jer sam se pred sestrom počeo skidati, a ona, valjda navikla na to mrtva hladna kaže: ne skidajte se, ovu su injekcije koje se daju u oko...

Onako sa poluspuštenim hlačama stajao sam i gledao u sestru koja je pripremala injekciju, nasmijao sam se jer sam se nadao da je bila šala...Nije bila šala...Još mi je rekla da ne boli! Kako može da ne boli nešto što ulazi u oko???

i ...primio sam ih 26 (u oko) operirao oko i naučio da ne mora boljeti sve što udje u oko...samo, samo...ponekad, onaj osjećaj ...kada igla udje u oko i počne da se prazni ...e to...ne boli, ali je neprijatno...do bola.

vuk06 @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 13, 2007

VP,


vrijeme čini svoje...kada god pogledam ove satove sa strane znam da je svaka sekunda koju otkucaju samo prošlost koja dolazi ponekad brže nego budućnost, a nedodirljiva je kao sadašnjost...i sve je , što bi rekao onaj čupavi Brko...relativno.

Ima li išta stalno i vrijedno ili nas sve opominje vrijeme da život provodimo tražeći zabavu i trošeći korisne minute na beskorisne stvari i trenutke...ne ostavljajući tragove iza sebe izuzev onih nekoliko presedana koje mi smatramo posebnim ...i onda se zapitaš ...ili razmišljaš o tome...šta je ustvari to što je bitno i što ostaje iza nas, jer ponekad je jači vjetar koji nanosi pijesak na naše tragove ma koliko duboki oni bili, a mi se gubimo nakon svake oluje...i koliko god razmišljam sve sam više u ubjedjenju da je ono što ostaje nešto nematerijalno i nadam se da neću postati patetičan, ako kažem...Ljubav ?


vuk06 @ 14:30 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 19, 2007

VP,
 

već 29???...dobro je to...nisam se nadao da ću ostati tako uporan...iako me evo nije bilo par mjeseci. Ponekad obaveze, ponekad banalan razlog, a ponekad i ne treba razlog već jednostavno nisam imao ppotrebu i naviku za pisanjem. Pisanje je ponekad rezultat upornosti, a ne nečijeg spisateljskog dara. Znam kako mi je ponekad bilo teško čitati debele knjige i uopće mi nije bilo jasno kako je netko mogao sjediti i pisati...danima, mjesecima,  korigirati, nadopisivati...a meni je ponekad teško samo ostaviti tebi poruku na blogu. Lijen sam...priznajem, iako se smatram radoholičarem. Bojim se ako počnem pisati da neću umijeti stati... Moja supruga kaže, a treba joj vjerovati, da ne umijem držati sredinu već da uvijek idem u krajnost...što znači da...ako sebe natjeram neće me nitko odlijepiti od pisaće...ovaj, od kompa...

Čuj mene, pisaće mašine?...Imao sam je i prodao a da nisam na njoj ništa kucao...nije imala tu karmu (ili sam samo ja bio lijen). Nedavno sam dobio neki noviji mobitel, koji ima jaku memoriju, pa kucam nešto na njemu, a može stati cijela knjiga...hej, na mobilni, ako me to neizvuče da počnem ozbiljno pisati...neće ništa drugo.

U biti, nije stvar ni u mobitelima, niti u pisaćim mašinama...stvar je ponekad u vremenu...uvijek je stvar u vremenu...ovo doba jeseni mi odgovara i sam ponekad ne znam što čekam... Vremenom se čovjek srodi sa idejama koje nosi i u iščekivanju da te ideje sazru ponekad propustimo prilike i mislimo da se uvijek ima vremena...a nema...svakim danom, svakim satom, vremena je sve manje i mi ga gubimo nesvjesni toga da ono neumitno prolazi i ne vraća se...a i da se vrati pitanje je koliko bismo ga kvalitetno iskoristili...

Ponekad mi smetaju ovi pokazivači vremena na mom blogu, ali tu su da me podsjete kako sam uvijek na gubitku...


TZTJ

vuk06 @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 3, 2007

VP,


ne mogu a ne početi ovo pismo pomalo filozofski...uz opasnost da upadnem u patetiku i potrošim ono malo poštovanja kod osoba koje me smatraju realnim i ozbiljnim za tako nešto.

Ljubav se dogodi ili ne, nekoga upoznaš i zavoliš a nekoga ne upoznaš a zavoliš...

kada sam odlučio da malo više vremena posvetim netu iako sam znao da mogu lako odlutati u ovisnost, bio sam svjestan da ću upoznavati svakakve osobe i da ima onih kojima je ovaj virtualni način života svojevstna terapija za liječenje velikih ambicija a malih mogućnosti. nisam u početku tražio ništa...samo sam posmatrao , čitao i pokušavao komunicirati...Ljudi, profili, likovi, dodju i odu...pojave se, kažu nešto što smatraju pametnim ili provokativnim...a ja sam odlučio da ne idem dok mi ne bude bio potreban odmor u stvarnom svijetu od ovog virtualnog.

Kao i svugdjei ovdje ima onih koji su nebitni, koji su tu samo da pokvare žurku, oni koji misle da će ovdje pronaći ljubav svog života ili upoznati osobu sa kojom će imati ludi sex...Ja sam, ako se sjećaš odmah rekao da nisam zbog toga ovdje, nego zato što sam u odredjenom trenutku počeo gubiti vjeru u to da su ljudi dobra bića i da ih ima puno, više od puno, koji zaslužuju povjerenje i virtualno prijateljstvo.

Jedna osoba je otišla danas, ne zato što je morala nego zato što je htjela...premlada da postane ovisna, prepametna da uči sa interneta, premudra da ovdje traži sreću...jednostavno ugasila se u ovom virtualnom svijetu i otišla...

Volio bih da mogu jednom biti kao ta osoba, ali za to je potrebno puno manje godina, manje obaveza i potrebe da se ponekad pobjegne iz ovog svijeta koji , htjeli mi ili ne, postaje dio nas...

Nedostajaće mi...kao i svi koji su mi nekada u životu značili ili znače još uvijek...


TZTJ

vuk06 @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 13, 2007

Pitanja postavljamo onda kada već znamo odgovore , ali nam je teško priznati.



Danima mi se ova misao mota po glavi, a ne znam zašto?...Ima li nekih odgovora koje ne želim prihvatiti, ali sada sam u fazi kada ne postavljam pitanja i kada mi je dosta toga jasno.
Ponekad se ovakve stvari jave bez ikakvog povoda i tek kasnije postajem svjestan zašto su mi se toliko vrzmale po glavi. Treba vremena da shvatim da li se ovo odnosi na mene ili postoji netko tko od mene očekuje odgovore...znam samo da nije bezveze...
Davno mi se dogodilo da mi se rečenica , nešto kao:

Ne pitaj što te ne zanima jer ćeš čuti nešto što ne želiš čuti.


vrtjela kao neki usporeni film  i postajalo mi je smiješno dok nisam došao u situaciju da budem znatiželjan i uporan iako po prirodi nisam takav, pa da insistiram na načemu što me se stvarno nije ticalo. Gore od svega toga je bilo što sam dobio odgovor koji nisam apsolutno bio spreman čuti..Zanimljivo da iako mi se ta rečenica pikala po mozgu  danima, tog trenutka kada mi je trebala da me upozori...nije je bilo, ali je odjednom iskrsla i vratila se kada sam dobio odgovor...Naučio poentu, ali i platio...

VP, izvini, ali za sada toliko...

TZTJ

vuk06 @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 7, 2007

 

VP,


skoro mjesec dana nisam mogao sebe natjerati da napišem  išta suvislo na ovom blogu...vjerojatno i zbog toga što sam puno komunicirao sa nekim ljudima koji su prisvojili moje misli i riječi, a kada jednom izgovorim ili napišem, onda to ne ponavljam, ne mislim da su moje riječi ono što treba ostati zapisano u ljudskoj povijesti.

Smiješno mi je kada me netko i pokuša citirati, kako sam nešto rekao što je ta osoba zapamtila i smatrala vrijednim za pamćenje. Volim pamtiti ono što su neki mudri ljudi govorili ili pisali i imam posebnu ladicu negdje u mozgu gdje je to zapisano. Citirati, ponekad, misli velikih ljudi je dokaz i da si nekada nešto čitao, iako to više i nije vrlina nego mana. Smiješno mi djeluju mladi ljudi koji ne žele čitati knjige iz lektire, a spremni su razgovarati o tome kao da su to pisali i poznaju svaku riječ , zarez i slovo.

Bilo je dovoljno samo reći:

"Sutra je novi dan..." pa da se odmah pronadjete u mislima u nekim vremenima kada ste privodili kraju "Prohujalo sa vihorom" ("Zamjeo ih vjetar")  i shvatite da vam se dopao isti roman u nekom trenutku vašeg života.  to bi me ponekad znalo zbližiti onda kada sam mislio da nema šanse da se poduzme ili napravi nešto u vezi koja počinje i u kojoj na početku tražite iste ili slične stvari koje vas zanimaju ili su vas zanimale...pa vam to služi kao dokaz da ste "tako slični"...iako mi nikada nije bilo jasno zašto u vezi tražimo osobe koje su slične?...Valjda treba tražiti one koji su različiti od nas ...da biste imali što pričati. Nisam ni ja ništa bolji, zanimale su me osobe koje su slične...a na kraju sam pronašao osobu koja je potpuno različita od mene, sa kojom nemam ništa zajedničko, čak su nam i ritmovi života različiti a o interesima i društvu da i ne pričam...Zajedno smo preko 20 godina i dan danas mi nije jasno što nas drži jer su rijetke stvari koje su nam zajedničke.

Ljudi se prepoznaju po nekim tajnim stvarima, po mističnoj kemiji koja ih obuzima i ne dozvoljava im da razum preovlada jer ako ima razuma onda ljubav kao emotivna iluzija pada stepenik niže i nema svoju punu snagu...Ljubav mora biti nesputana, slobodna od htijenja, predrasuda, obrazovanja, civilizacijskih tekovina...ona ispunjava prostore za koje nismo znali da postoje, ona povezuje različite strane ponora preko kojih smo bezuspješno pokušavali sagraditi mostove...


odnosno, htio sam ti nešto sasvim drugo pisati, ali...neka to za drugi put...


TZTJ

vuk06 @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 30, 2007

VP,


Htio sam ovo nasloviti sa "Janjci, kiša i komarci" iako sam od svega toga ljubitelj samo kiše...Janjetina mi nije nešto posebno, zanimljivije mi je sjediti i komentarisati dok se peče kakvo će biti a usput meziti i piti pivo dok se ono lagano okreće. Naravno, svako malo pogledati u nebo i uvijek se pitati zašto mora uvijek  za praznik rada padati kiša?

Ovo kako smo izišli iz rata, prije 12 godina, a ratujemo i dalje samo sa sobom jer je najteže odnijeti borbu u sebi, ali nam je rat pomogao da barem imamo uvijek izgovor za svoje stanje i svoje postupke.

Rat je bio, PTSP dobro dodje, a janjci ni krivi ni dužni plaćaju svake godine danak tome.

Neko je prije par godina nazvao ovaj praznik "kad jaganjci utihnu" i bez obzira što je u početku to bilo malo praćeno nelagodom, vremenom se odomaćilo i postao sinonim za ovaj dan...

toliko janjetine se ne pojede negdje za godinu dana.

Pokušao sam par puta predložiti da ne jedemo taj dan janjetinu nego...Inikada ne bih završio rečenicu jer bi me pogledi sasjekli i mogao sam se samo vaditi na PTSP...stari dobar PTSP.

Krenuo jedan moj prijatelj jedne godine na proslavu Praznika rada...spakovao janje, familiju u auto i krenuli na pola sata udaljenu poljanu gdje su se od ranog jutra skupljali oni koji rano zauzmu busije i najbolje mjesto...jer "...ne valja janjetinu peći svugdje..."

Idu oni tako autom a ovaj prijatelj uzeo ispitivati ženu: Jeli li ponijela nož...jesi li ponijela ulje, jesli li ponijela so, jesi li ponijela salvete, jesi li ponijela ubruse, jesi li ponijela escajg... sve tako a žena sjedi na suvozačevom sjedištu i klima glavom na svako pitanje...

A jesi li ponijela paradajz(rajčicu) ? upita moj prijatelj a žena zašuta...niti klima niti odmahuje, zna sada će njen muž se raspizditi...

On ponovi pitanje nadajući se da ga nije čula, ali i dalje sa suvozačevog sjedišta muk...

Čovjek obema rukama udari po volanu  i poče da mrmlja psovke...

Žena se pokušala opravdati kako je imala posla, kako je sve trebala stići , kako se i on mogao malo potruditi...pa eto...snaći će se...

-Ma jebem ti Prvi maj bez paradajz- izgovori čovjek i rečenica udje u legendu...razlog da se bude ljut kada neka sitnica kvari ugodjaj...


Sretan praznik kako god ga zvala...


TZTJ

vuk06 @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, travanj 28, 2007

VP,


postavio sam ovu sliku prije par dana kao ilustracju za pismo koje tek sada pišem...tek tako, da me podsjeti da vrijeme prolazi i da ti odavno nisam ništa pisao.

Dobar izgovor bi bio da je vrijeme lijepo i da se nema puno vremena za net, ali...ti znaš da sunce nije moje doba godine i da i ovo lijepo vrijeme provodim uglavnom u stanu. ovih sam dana bio i ostao malo bez neta...pa rekkoh, eto dobro da pokažem kako mogu bez kompa neko vrijeme i da nisam ovisan...Vraga!...sutradan sam otišao i prijavio kvar...To me je malo razljutilo, ne kvar nego to što ne mogu bez interneta dugo...a moraću.

Naravno da je moja supruga to odmah uzela kao doar razlog u prilog svoje tvrdnje da sam ovisan o netu...

Postaje slično kao sa cigarama, samo što se nadam da se od ovoga ne dobija rak!...Moram sve to nekako spustiti na razumnu mjeru. Problem je u nekim online igricama koje ti ne dozvoljavaju da budeš dugo van virtualnog: Ogame, Diplomata, onda oni Vukodlaci i Vampiri...e u šta sve čovjek neće kada nema pametnijeg posla...?

Problem je što ja ima pametnijeg i plaćenijeg posla...a umjesto toga ovdje komuniciram sa virtualnim prijateljima i neprijateljima i glumim nešto u čemu se ni sam ne prepoznajem...

Moraću malo ovo skratiti, a to znači da gasim igre i na net dolazim jednom-dvaput dnevno po maximalno pola sata...dobro može i tri -četiri puta po sat ipo, ali nikako više....izuzev kada ima zanimljivih stvari na forumu onda pet-šest puta po max. dva sata plus pregledati poštu...

???

e svašta!


TZTJ



vuk06 @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 23, 2007

VP,


ugrijalo i danas, sunca i vrućine koliko želiš, iako ne znam kako ljudi mogu biti željni sunca kada ove godine nije ni bilo neke naročite zime?

Nekada sam volio obe toplije dane i radi toga što je bilo lijepo vidjtei kada sure i žene izvade iz ormara i nabace ljetnu obleku...Pa ti onda sunce i nije tako jako.

U zadnje vrijeme toga ima sve manje, ne znam zašto?...Možda se žeme više ne znaju oblačiti ili ne žele?...Mislim zašto smeta ženstvenost osobi koja želi biti kompletna?...kao da to umanjuje njen ukupni dojam....Za mene je uvijek bilo bitno kako se žena oblači, kako se nosi, kako hoda i kako komunicira...i ne znam zašto bi to smetalo onim osobama koje žele pokazati  da imaju i "drugih" kvaliteta...Smiješno.

Imam jednu djevojčicu u obitelji...18 godina, maturantkinja, sprema se od nove godine za maturu, traži što će obući i slično...Inače se nosi kao i većina mladih danas: jednolično, crno, hlače, patike(ravne) , ...a sada želi da za maturu izgleda drukčije...i gle čuda...Hoće haljinu i cipele sa štiklom...

Nikada nije stala na štikle a sada misli da će moći...Jedva smo je ubijedili da ne traži crnu haljinu (onako mršavoj to bi stajalo kao krpa na kosturu) nego nešto vatrenijih boja...a štikla?...e to je problem!

Treba prvo naučiti hodati "po crti"...onda stati na cipele sa malim pa sve većim postoljem.

Imao sam jednu susjedu kada sam bio u osnovnoj školi, davala mi je knjige da čitam, a zajedno sa drugom djecom iz zgrade (ja sam bio na 10. ona na 8. katu) učila nas kako se veže kravata i kako se hoda. Za nas je to bila zabava i nisam ni bio svjestan koliko će u životu trebati upravo to: imati držanje i znati neke osnovne stavri u ponašanju...

Takvih osoba danas nema puno...a mislm da bi ih trebalo...

Uglavnom, problem je za moju rodicu naučiti hodati, nositi haljinu, i predstaviti se u malo različitoj boji svijetu oko sebe.

ja sam uključen u to jer je njoj stalo i do mog mišljenja, a prije godinu dana kupili smo joj supruga i ja suknju da počne i to nositi...obukla ju je nakon nekoliko dana i "osjećaj" je bio za nju nešto što ju je natjeralo da to postane sastavni dio njene obleke.

Ja se samo ponekad bojim da njoj, svom sinu i ostalim mladim osobama dosadjujem svojom pričom...ali oni to vrlo ozbiljno razmatraju i nadam se da to rade zbog sebe, a ne zato što im ja to govorim...

teško je sa današnjom omladinom...hm, kao da je samnom u tim godinama bilo lako?...ali o tome u drugom pismu...


TZTJ

vuk06 @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 10, 2007

VP,

 ugrijalo...ugrijalo taman kako treba. Nakon one duge i nikakve zime koja je ličila na sve, samo ne na zimu, evo malo i sunca. Običnop nisam ljubitelj sučanih dana (iako sam ljetni znak) nekako mi je uvijek više odgovarala kiša, jesen, zima...ali, valjda sa godinama...dodje i to, da se čovjek obraduje kada ugrije.

Supruga i ja smo potpuno različite osobe, ali o tome sam ti pričao, u svemu pa i u temperaturi tijela. Ona je kronično zimogrižljiva, ja nisam. U sred zime, kada su temperature daleko ispod ništice, ja ne mogu spavati u pidžami...pretoplo mi je. Medjutim, zato moja žena kaže da voli to što sam ja zimi kao vrela peć. A ja volim što je ona hladna (kao zmija, dobro je što ne čita ovo) jer mi toplota jednostavno ne odgovara.

Sustiglo me je onda i to što ne volim vrućinu pa sam i ja počeo uživati u toplim danima. Kažu da treba izvaditi toplu odjeću, ali nekako još uvijek nisam uvjeren da će tako dobro ugrijati, valjda zbog ove prevrtljive zime.

Lijepo je vidjeti kako se lice i ulice grada mijenjaju kako se mijenja i vrijeme. Počele su suknjice da lepršaju i to je u redu...nisam baš oduševljen nakaradnoj golišavosti koja samo pokazuje kako danas žene (o njima govorim: žene, cure...) imaju manjak osjećaja za lijepo, kada ne postoji nikakav kodeks oblačenja, kada mi se čini da je bitno pokazati skrivene naslage sala i spod tijesnih i kratkih majica...ili, ono što me posebno razočarava, mlade osobe sa toliko celulita na sebi koji bez kompleksa nose. Mislim da to nije stvar kompleksa, nego stvar neukusa. Kao i sva moda i ovu diktira većina. Štikle su izišle iz mode ne zato što nisu in..nego zato što je sve veći broj ruralnih djevojaka koje nisu navikle hodati ni na čemu što nije ravno.  Nije (po mom mišljenju) oblačenje ovisno o tome da li neko im ili nema kompleks da pokaže strije i salo...nego nedostatak ukusa.

Gledam danas jednu djevojku koja je obukla lijepu proljetnu suknju...ali...na ravne cipele i hoda kao kada se osobe penju uz brdo...Najbolje je da ne komentariram. Rijetke su danas osobe koje se znaju obući i hodati. Te i takve dame nisu ništa drugačije, razlikuju se po tome što znaju sakriti ono što ne treba vidjeti (imaju i one celulit) a istaknuti ono što im je vrlina.

Ostao sam inače isti, a sa godinama sve sam više ubjedjen da samo jedna žena vrijedi okrenuti se za njom: ona koja je ukusno obučena, za koju znaš da ima mane ali ih ne vidiš, koja i u suknji i na štiklama izgleda kao da lebdi...graciozno i primamljivo...


TZTJ


vuk06 @ 16:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2007
VP,

umjesto da odmaram, danas se osjećam preumornim. Nisam ništa posebno radio, jednostavno je dan protekao u jednom stalnom grču i onim aktivnostima za koje i ne znaš kako mogu da umore, ali se poslije toga uvijek osjećaš kao da te je desetak kamiona pregazilo. Jednostavno sam bio preumoran i onda sam iskoristio popdne da odmorim, a nisam ljubitelj popodnevnog spavanja...i inače ne volim spavati.
Nekada mi nije trebalo više od 4-5 sati ukupnog spavanja tokom 24 sata, a sada ,...kao da spavanje nešto rješava.
Jedne sam godine, davno, dok sam bio momak otišao kod nekih poznanika u mjesto koje je danas u drugoj državi i znam pouzdano da tri dana i dvije noći nisam nikako spavao... Toga sam postao svjestan tek kada sam stigao doma u ranim jutarnjim satima i prilegao da "malo odmorim" prije spavanja...to "malo" trajalo je do sljedećeg jutra a da se nisam probudio ni na wc otići.
Zaboravio sam i ne znam jesam li ti pričao, kada sam bio u Gimnaziji u internatu, jedan kolega , čija mama je radila u nekoj od onih predratnih ludara kao ljekar...ukrao i donio tada neke kesice kkoje smo on i ja proučavali. On je bio ubijedjen da je to nešto što daje dodatnu snagu i da nema opasnoti da probamo. Mladi i ludi, što će nego probati...
Uzeli smo ih rastopljene u nekom soku i popili ih predveče...
Cijelu noć smo trčali, skakali, radili sklekove, zgibove, jednostavno nismo mogli stati, a nismo imali ni 18.g...i taj pakao je trajao do jura, da ti ne govorim kako bismo voljeli malo prileći, ali nie bilo šanse...Kada smo ujutro dočekali doktora na ulazu u ambulantu ... mogu ti samo reći da sam 7 dana mirovao u krevetu uz takvu upalu mišića kakvu ne bih nikom poželio. Kao da mladom čovjeku treba doping...
Otada, za doping uzimam samo dovoljnu dozu ljubavi koja će mi pokazati i aktivirati moju dodatnu energiju za koju ni sam ne znam otkud mi. Tako sam i danas, umjesto da se nerviram i opterećujem problemima kojih uvijek ima, legao pored svoje žene i češkao joj tabane da zaspi, a to nju smiruje (mene škaklji)...

TZTJ

vuk06 @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 3, 2007
VP,

godišnjica mi je danas...braka, naravno. Više od 20, a manje od 30. Da li je to dovoljno vrijeme da shvatiš da li si se prevario ili ne? Da li je to dovoljno vrijeme da shvatiš da li je to osoba tvoga života ili ne?
Nisam nikada o tome puno razmišljao nia kada sam se ženio...pa zašto bih sada?...
Puno pitanja, koja, u stvari, nikada i nisam postavljao, kao što nisam ni onda , kada sam se riješio ženiti, pitao svoju buduću ženu šta je, čija je, odakle je, ima li bolesnih u familiji...i sl.
To su bila vremena (nisam nostalgičar) kada se ženilo i udavalo iz ljubavi,  a ne zato što je netko ovo ili ono, ovakav ili onakav...razumije nas ili ne....što još uvijek nismo pronašli sebe, što se bojimo da ćemo morati promijeniti na svoju štetu puno toga...
Uporedjujem još uvijek , ponekad, današnje ljude (namjerno kažem ljude...ne omladina) i brak im je obveza koju teško prihvataju...razmišljaju više mozgom nego srcem, ne znaju da li je to osoba njihovog života...
Ja sam se, draga VP, oženio ženom koju sam poznavao tri mjeseca, koja je bila moja suprotnost u svemu: od horoskopskih kombinacija preko ritma života do razmišljanja...
Da sam tražio nikada ne bih našao osobu koja samnom nema niša zajedničko, a opstajemo evo već...više od 20, a manje od 30 godina.
Ono što sam shvatio za ovo vrijeme je da dobru vezu...ili brak...NE čine: ni ljubav, ni sex, ni ljepota, ni zdravlje, ni pare, ni godine...već jedino i SAMO...razumijevanje. Shvatiš da je u životu najbitnije imati nekoga tko te razumije, ili barem pokušava...


TZTJ

vuk06 @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 30, 2006
VP,

Ova godina polako dolazi do svog kraja, kako to vole reći neki...svode se računi. Ne znam zašto bih svodio račune za godinu koja je prošla?...možda ima onih koji vole vidjeti što su propustili ili mogli bolje uraditi, a možda se to samo tako kaže jer se sve vezano za proteklu godinu stavlja pod nekakve pluseve i minuse...valjda da bi rezultat na kraju bio 0 (nula) ili barem pozitivna 0.
Zašto bih se uopće opterećivao time?...Izgledam kao oni notorni alkoholičari koji tuguju u kavanama za ljubavima propustima a sami su krivi za svoje luzerstvo i za to što su propuštali prilike...Gledao sam jednom jednog svog kolegu sa kojim se dugo nisam družio upravo zbog toga što je jedno vrijeme bio stalno pijan ili pripit, a njegova priča o tome da mu je brak propao i da je on zbog svega toga "proklet" komentarisao sam pričom da mi (Balkan & co)  imamo ponekad poseban odnos prema ljubavnim problemima...Naime, svi smo spremni da uz pjesme  (koje su pune bola i tuge, ostavljenih i promašenih) tugujemo i utapamo tugu u čaši, a onda...dodjemo doma pijani i onako sa vrata prebijemo ili maltretiramo ženu a sve zbog toga što je netko napisao i pjevao da je nekada negdje nekoga draga ostavila i da on zbog toga pati...
Ovdje bi sada trebao ići smajlić, ali se  odavno gadim na to...kao da kada čitaš neku poruku ne znaš kakvog je raspoloženja onaj koji piše pa moraš stavljati smiješne glave koje odaju tvoje raspoloženje...Eto na što se svodi emotivni život na internetu...na smajliće...prazne beživotne krugove koji sa tri crte odaju nečije raspoloženje...a to mi je ponekad gore od onih koji pjevaju :draga me je ostavila, šta ću jadan sada...i slično...
Nekada su pogledi bili čista hemija, rekao bi Balašević...

p.s. Sretna ti nova i svi blagdani koje slaviš ovih dana...budi mi i dalje tako lijepa i raspoložena...zdravlja , sreće i rock & rolla...

                                     TZTJ


vuk06 @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 0
od 08.06.2008
SLIKE









Index.hr
Nema zapisa.